Iako u Mlinarčevu glazbenom djelu neće manjkati starih pitanja i kritičkih pogleda vezanih uz smisao društva, života i svijeta (“Gdje je istina?”, “Zelen k’o zelena trava”, „Ovce“, „Trkalište“), kao ni tema o bijegu na drugo mjesto, na kojem je sve ljepše, a to će, dakako biti južni krajevi (“Jedrenjak”, “Caracas”) ili naprosto u svijet snova i mašte (“Jedrenjak), niti onih o prolaznosti i vječnim mijenama (“Polja”), on više neće dopustiti da ga nezadovoljstvo uznemiri, zbuni i paralizira. U tekstove će se uvući humor i duhovitost (makar i ironična), koji nedvojbeno označavaju izraz barem nekakvog zadovoljstva (mada ironija nije mjesto nepomućene sreće), mentalnog zdravlja i slobode, a čvršći spoj s realnošću i svakodnevicom potvrdit će i dotad nepostojeće uključivanje ovozemaljskih pojmova i situacija (“Zelen ko’ zelena trava”, „Glas s broja 514 913“, „Penzioneri“, „Ne brini doktore“).
Prvorazredni dometi albuma „Negdje postoji netko“, u Frangešovoj produkciji, naslovna su pjesma, „Caracas“ i „Zelen ko zelena trava“. Prva, izvučena iz kajdanke Grupe 220, i ovdje je ostala sjetna mješavina tužbalice i nadalice, no dok je u izvornoj, intimistički tihoj inačici ostavljala dojam dobronamjernog, ali nesigurnog i pomalo neuvjerljivog samozavaravanja, tek sugestije mogućnosti, ovdje je prevedena u razmjerno (ne posve) samouvjeren iskaz čovjeka podosta sigurnog u to što govori, jer je to i sam doživio. Polaganje pjesme na slojeve akustičnih gitara, s daškom ritmova bližih ekvatoru – kakvi će nešto kasnije zasjati u “Caracasu” – što se skladno nadopunjuju i grabe naprijed, izaziva osjećaj eterično bajkovite ugode, slobode i svojevrsnog optimizma, čemu bez dvojbe doprinose „vjetrovit“, ambijentalno-new ageovski sintesajzerski preljev i lišenost bubnjarske podloge.
Posted from:https://ravnododna.com/drago-mlinarec-kolekcija-djed-otac-sin-i-sveti-duh-hrvatske-rock-scene/ttps://www.youtube.com/watch?v=u-KwRMX6Trw&list=RDu-KwRMX6Trw&start_radio=1&pp=ygUUZHJhZ28gbWxpbmFyZWMgcG9samGgBwE%3D