BITI DRUGAČIJI BEZ IZBORA
Ono što mnogi nisu znali, jeste da je pesma “Retko te viđam sa devojkama” imala važnu predistoriju. Naime, ona se pojavila kao prvo izdanje pod imenom Idola još ranije, maja 1980. – bio je to pravi nezavisni produkt, poklon-singl koji se mogao nabaviti u ograničenom tiražu samo uz beogradski omladinski magazin “Vidici”. Na njemu je zabeležena i njihova numera “Pomoć, pomoć”, dok je na poleđini pesnik-urednik Slobodan Škerović recitovao svoju poeziju, praćen klavirom.
Rano, još pre svih, Idoli su testirali šta se sme reći na srpskohrvatskom jeziku u formi pop pesme. Daleko od punka, ali sa punkerskim ideološkim zanosom, oni su se od početka bavili društvenim sterotipima. To je njihova osnovna pokretačka ideja na “Paket aranžmanu”: stereotipi o Rusima, Amerikancima, Nemcima i plastičnim ljudima koji naseljavaju ceo svet u ovim modernim vremenima. Bio je to početak njihovog bavljenja opštom krizom identiteta koja će kulminirati na “Odbrani i poslednjim danima”. Ali, pre svega toga, ovaj bend je imao taj jedan samostalno objavljeni singl u kome je sve pomenuto bilo sadržano: sudar mladog čoveka koji odrasta tražeći svoj put – sa stereotipnim shvatanjima okoline.
U tom trenutku nepoznati pop bend što je objavio singl u omladinskom časopisu „Vidici“, zvučao je kao da nosi neku poruku koja se drugačije nije smela iskazati, već je morala biti skrivena između stranica novine. Njihov prvi singl ostavljao je utisak žešće underground rabote – kad sam ga kupio, znao sam odmah da mogu da očekujem nešto što nikad i nigde niko nije smeo da kaže. Bilo je jasno da je u pitanju tajna, koja je tu da se deli; tajna koja stvarno postoji, i o njoj drugačije ne sme da se priča.
Pesma je govorila o tome da ne možeš da izbegneš da budeš drugačiji, ako ti je to prirodom dato, ali da ti to neće mnogo pomoći kad te uhvati patrijarhalna palanka, koja ne prašta nikom ako je “nešto drugo”. Činjenica da su nam Idoli dali mogućnost da se, bar za trenutak, identifikujemo sa egzistencijalnim strahom koga oseća homoseksualna osoba, tako totalno usamljena na ovom svetu, bila je sama po sebi nezamislivo plemenita i daleko ispred svog doba. Do te mere, da niko, evo sve do sad, nije uspeo da snimi ništa slično, a kamoli dospe do njenog visokog humanističkog nivoa. Ovo je bilo prvi put uopšte u javnom delovanju nekog umetnika u SFRJ, da se homoseksualni identitet koristi kao metafora za sve one koji kod nas misle različito od okoline, te da se prepoznaje istina kako se u njihovoj sudbini sagledava sudbina svih disidenata – duhovnih, političkih, kulturnih.
Radikalnost kod Idola nikad nije bila sama sebi svrha, pa ni u slučaju njihove prve prave kompozicije – nelagodnost koja njome provejava, zapravo je izražavala dubok nemir kog su u Jugoslaviji osećali svi drugačije misleći, drugačije hodajući, drugačije pričajući i drugačije izgledajući. Društvo u SFRJ bilo je pod stalnom pretnjom da će se kontrola društvenih tokova preobraziti preko noći u fizičko nasilje, koliko god na površini sve izgledalo miroljubivo. Pretnja potiranjem ukoliko se ne konformišeš bila je više nego realna. Dovoljno je bilo da na vas „padne sumnja“. I to smo svi odlično znali. Život u državnom socijalizmu podrazumevao je rizik da budeš kažnjen samo zato što nisi po merilima većine.
New wave je, nasuprot tome, izrazio veru da je bolji život moguć za sve. Ne samo za one koji slede partijsku liniju, verujući u nju ili je se samo deklarativno pridržavajući („Maljčiki“). I ne samo za one koji su slepo podržavali i praktikovali malograđanske vrednosti, što su vladale ovim društvom, još pre komunizma, pa i pod njim („Retko te viđam…) – nego za sve, a naročito one koji moraju da kriju ko su i šta su.
„Retko te viđam sa devojkama“ ima posebno mesto u stvaralaštvu Idola. Nema ničeg ni najmanje sladunjavog niti camp u refrenu ove pop pesme. U njemu se nagoveštava – na nivou potuljene pretnje, kroz ogovaranje koje bi moglo da postane javno – da nečije ponašanje nije po našim merilima, ostavljajući slušaocu da nasluti posledice. Posebno je potresno kad u drugoj strofi narator pokuša da odgovori na iznetu primedbu na svoje vladanje, i ponudi iskreno objašnjenje zašto se ne uklapa („Devojke su meni drage / volim ih, al’ ipak znaj / snalazim se teško s’ njima / jedan susret, tu je kraj“). Ono ostaje da visi u vazduhu, sučeljeno sa ponovljenom primedbom, koja se polako pretvara u optužbu. Avetinjski antički hor, sa svojim više puta ponovljenim „veruj mi“, samo pojačava teskobu, potcrtavajući da iz te stupice nema izlaska. Ispostaviće se da su Idoli sa ovom pesmom nastupili najdirektnije, najotvorenije, pa i najljudskije, u celom svom opusu, kasnije prepunom visokih umetničkih koncepata. Ona je i sad strašna, jer na ogoljen način govori o nečem užasnom i gnusnom, što se stvarno dešava oko nas.
Dilema outovanja samo je diskretno naslućena u njoj, i to kao deo slike palanke i njenih surovih taktika, kao i načina razmišljanja o svakom ko nije prilagođen. To je i osnovna poruka pesme “Retko te viđam sa devojkama” – u pitanju je saga o apsolutnoj nemogućnosti da budemo ono što želimo u ovoj sredini, jer to naprosto nije dopušteno. Istina koja važi i danas.
[the_ad id=’12166′]