ZABORAVLJENA PRIČA O ČUVENOJ PJESMI IZ 80-ih Otpjevao ju je Predin, ali njezinih se autora ne sjećaju ni oni koji danas žive u njihovim gradovima
Ali ni ta, kao ni jedna druga Mahirova pjesma nije se našla u nazivu albuma. Nazvan prema posljednjoj, petoj pjesmi s B strane, album “Zarjavele trobente” bit će tako temeljito prebrisan iz memorije ex-yu publike, da se danas na sve strane po internetu, pa čak i na takozvanim specijaliziranim glazbenim stranicama, može pročitati kako su “Zarjavele trobente” pjesma Zorana Predina i Lačnog Franza. Na jednom mjestu na YouTubeu piše doslovno ovako: “Zarjavele trobente – muzika Lačni Franz, pisana specijalno za grupu Kongres”. Anonimnom narodnom mudracu mlađe generacije valjda se činilo neshvatljivim da bi moglo biti obrnuto i da su “Zarjavele trobente” pjesma grupe Kongres koju već tridesetak godina izvodi Zoran Predin, sam ili s Lačnim Franzom.
A počelo je u ljeto 1984, kada se Predin odazvao pozivu anonimnih, te pomalo nadobudnih, zeničko-sarajevskih klinaca, i doputovao iz Maribora da u studiju Radio televizije Sarajevo posudi svoj glas u pjesmama “Zarjavele trobente” i “Zabava”. Nakon objave albuma neće proći ni punih devet mjeseci, originalna postava Kongresa zauvijek će se razići, a pjesmu će u životu održati upravo Zoran Predin, koji će je pjevati i pronositi kroz različite svoje autorske repertoare, čuvajući na taj način blago sjećanje na neke žive i mrtve sarajevske dječake.
Ova neobična pjesma nastala je po narudžbi trenutka, mimo uobičajenog stila i načina grupe Kongres. Kao da se među Talking Headsima iznebuha pojavio Tom Waits. Samo jednom i nikada više. Tekst je napisao Aljoša Buha, koji je bio po materi Slovenac, te mu je slovenski u punom smislu riječi bio materinji jezik, dok ju je uglazbio Adam Subašić. Jedno se s drugim tako savršeno stopilo i sljubilo da se čini kako jedno bez drugog nikad nije ni postojalo, tekst bez muzike, kao ni muzika bez teksta.
Aljoša Buha studirao je filozofiju i sociologiju, sa slovenskog je za časopis Trećeg programa Radio Sarajeva prevodio kojekakve književne i teorijske tekstove, pomalo je nešto i pisao, i bio je vrlo
obrazovan i načitan. “Zarjavele trobente” bile su spoj pjesničke naracije – često korištene u Sarajevu tih godina, naročito od vremena new primitivsa – i nečega neočekivanog i sasvim atipičnog: cirkusnog ambijenta i metaforike koja iz njega proizlazi. Bila je to, dakle, priča, koja možda i nije sasvim priča, nego je metafora nečega što se dogodilo ili što će se tek dogoditi.
Da to nije zbilja, nego nešto dublje i strašnije od zbilje, potvrđivao je sam početak: “Nostalgičen nek je večer/Franc in Liza/Na trapezu sta plesala/V cirkusu Qualabladala”. I u toj nostalgičnoj noći dogodi se ono što se ne događa, ali pred čim odvajkada u svakom cirkusu strepi publika: Franc nije uspio Lizu uhvatiti u letu, zaboravio ju je visoko negdje u zraku i ugledao njene oči na parketu Qualabladala. Sve što se u pjesmi nakon toga zbilo, i žirafe, majmuni i tigri, zahrđale trube i tužni afrički lavovi, sve bilo je žalost nad onim što se više nije moglo popraviti. Žalost nad vremenom koje je poteklo u krivom smjeru i nije se više moglo vratiti.
Dvije godine kasnije, u rujnu 1986, Aljoša je poginuo vozeći se u fići, tamo negdje pred Jablanicom. Mislim da je bio na stražnjem sjedištu. Na prednjem, suvozačkom, bio je Dražen Ričl Zijo. Umro nekoliko dana kasnije. Vozio je Zlatko Arslanagić, još jedan dobri i dragi, i ostao živ. Kad god bih poslije mislio o tom strašnom događaju, koji je na neki način obilježio i raspolovio generacijsko vrijeme, vidio bih Zlaju kako mu kao Francu na trapezu izmiču Aljoša i Zijo, kako im samo dodiruje vrhove prstiju. Može biti da je pretjerano o tome ovako misliti, može biti da nisam trebao trideset i dvije godine kasnije Zlatku Arslanagiću nasjedati na muku, ali o tome govori pjesma “Zarjavele trobente”, jedna od najsarajevskijih pjesama iz osamdesetih, koju i Zoran Predin pjeva s punom sviješću o njezinom Sarajevu, samo što, eto, publika to više nije u stanju čuti.
Drugi autor, Adam Subašić Cupi bio je sjajan bubnjar. Muzikalan, čvrst i maštovit, muzičar s mjerom. Govorom bio je, jer se nakon Kongresa više nije bavio muzikom, barem nije muzikom za odrasle. Dječji je pisac, i to vrlo uspješan i aktivan, mistik i osamljenik, čijih se različitih životnih uloga sjećaju malobrojni. U ratu je branio Sarajevo, i u veljači 1993. bio teško ranjen na brdu Žuč, najtežoj i najbeznadnijoj liniji obrane grada. Vratio se u rov čim se malo oporavio. Lišen svakog fanatizma i zaguljenosti, blag i čvrst, s naročitim talentom za tugu, od koje, očito je, uporno pokušava pobjeći, samo je takav mogao napisati onakvu pjesmu. Tako da i dan-danas na nju sliči.
Ima pjesama, slučajno i nabrzinu napisanih, koje poslije kroz vrijeme u sebi nose prekoviše toga, opjevanog i neopjevanog. Nose žive, mrtve i nestale, i sve ono što se dogodilo sa svijetom iz kojeg su nastale ili koji se slučajno oko njih sjatio. Takve pjesme, ni krive ni dužne, stoje na granicama svjetova: s jedne su strane oni koji se sjećaju, i njima je obično nepodnošljivo tužno, s druge su strane oni koji ne pamte, koji su zaboravili ili se još nisu bili ni rodili. Sve češće se pitam treba li tu granicu prelaziti i rastuživati one kojima je svejedno.